Feeds:
Objave
Komentari

Intervju s Majom Milat

INTERVJU  S MAJOM  MILAT

Gospođu Maju Milat upoznali smo u Narodnoj knjižnici Orebić dok je vodila radionicu tradicionalnog Peliškog veza. Radovi Maje Milat Dubrovčanke peljeških korijena mala su umjetnička remek djela. Slike slikane ne kistom već iglom motivirane ljubavlju prema  nasljeđu, emotivna su posveta Orebiću.

Bogu danom sposobnošću da ono što zamisli u glavi i osjeti u duši, iglom i koncem prenese na platno pretočila je u stotine rukotvorina konavoskog i mljetskog veza, narodnih nošnji, posteljine, stolnjaka, zlatoveza, čak i replike umjetničkih djela. Odlučili smo je bolje upoznati i porazgovarati sa njom.

Kada ste prvi put uzeli iglicu u ruke?

Prvi punti od konca na platnu napravljeni u dječjem vrtiću u Orebiću, odredili su mi život uz iglu i vezivo. Poticaj mi je kasnije najviše dala moja baka od koje sam ponajviše naučila, ali i majka koja je uvijek bila uz šivaću mašinu.

Osim vezom čime ste se još bavili u životu?

Radni vijek provela sam kao službenica u pošti, no svaki slobodni trenutak provela sam uz vez, pa i danas kao umirovljenici dan mi započinje i završava uz iglu i konce.

Imali ste izložbu u kolovozu 2009. u Orebiću pod nazivom  Tebi Orebiću.

Zanima nas kako ste se odlučili svoje radove pokazati Orebićanima?

Cijeli svoj život bila sam privržena Orebiću, pa sam odlučila pokazati čime se cijeli život bavim.

Kako je došlo do suradnje sa Narodnom knjižnicom Orebić?

Veliko zanimanje koju je moja izložba izazvala u Orebiću potaknulo me da pokrenem  projekt obnove već zaboravljenog peliškog  veza.Veliku ulogu odigrala je prof. Ena Strinić koja je povezala mene i voditeljicu knjižnice i od toga je sve krenulo. Zavirili smo u preostale stare bavule i ormare peliških kuća, izvadili mustre tradicionalnog bijelog peliškog veza, iznijeli ga na svjetlost dana, istjerali iz njega grizice. Prelijepi peliški vez ponajviše cvjetnih motiva i ptica, djevojke su nekada vezle pripremajući dotu za vjenčanja. Kao dio intime čuvao se i skrivao po škafetinima i policama, pa je tako nažalost ostao pomalo i nepoznat. Obnavljamo i stari pelješki ažur – umijeće izvlačenja niti platna koje se potom iglom prepliće u umjetničke motive.

Tko sudjeluje u radionici?

U radionici sudjeluju peliške žene u namjeri da umijeće veza prenesu i mlađima.Moje zadovoljstvo još je veće činjenicom da uz žene Orebića peliški vez i ažur uče i učenice OŠ Petra Šegedina.

Da li ste zadovoljni tijekom radionice?

Zadovoljna sam, jer djeca jako brzo uče tako da smo se odlučili u lipnju napraviti izložbu u čitaonici Napredak i pokazati što smo sve napravili.

Osim Orebića da li ste još negdje vodili škole veza ?

Vodila sam škole veza u Dubrovniku, Konavlima i  Mljetu.

Jeste li još negdje izlagali svoje radove ?

Izlagala sam svoje radove u Dubrovniku, Zagrebu, Varaždinu, Osijeku, Ivanić Gradu i Neustadu u Austriji.

Sada u veljači sudjelovala sam u New York-u sa nekoliko radova  na  skupnoj izložbi „Croatian Art & Craft Expo 3“ umjetničkih unikata iz Hrvatske na što sam iznimno ponosna.

Imate  li želju još nešto reći za kraj ?

Želim reći da mi je veliko zadovoljstvo bilo darovati crkvi Pomoćnice kršćana u Orebiću i crkvi Sv.Anta u Kućištu cijele garniture za svečane mise.

Malo tko u Orebiću zna da za  blagdan Pomoćnice kršćana moj vez krasi postolje na kojem stoji Gospa.

Intervju su radili : Ana Roso, Tanja Ožić – Bašić, Petar Tolj, Marko Tolj

Oglasi

Dana 09. prosinca 2009. godine u 18,00 sati u narodnoj knjižnici grada Orebića održana je javna tribina pod nazivom “Audio knjige ili čitajmo slušajući”. U prekrasnom novom prostoru knjižnice predavači su bili gđa. Tatjana Kadoić Grmuša i Biblioteka MEDUS. Nakon najave voditeljice knjižnice gđe. Nataše Tolj počelo je predavanje o pojmu audio knjige, njenoj povijesti i nastanku te suvremenoj primjeni. Biblioteka MEDUS je također prikazala djela koja su snimljena u vlastitoj nakladi.

Održane su dvije slušaonice. Na početku tribine je reproduciran audio zapis knjige “Mali princ”, a pred kraj je slušateljima dat uvid u najnoviju knjigu za djecu i mlade “Ziba – plava zvjezdica”. Tribini je nazočili posjetitelji iz grada i okolice. Velika je čast bila posjeta gđe. Nedjeljke Lupis iz Vignja, poznate dječje književnice i haiku pjesnikinje.

Tribina je bila izvedena uspješno, a knjižnica Orebić je organizirala mali domjenak i time dodatno uveličala ovaj kulturni skup. Velika zahvala općinskom vijeću i Gradu Orebiću na pokroviteljstvu, kao i Radiju Korčuli na medijskom praćenju.

Ovdje možete pogledati nekoliko fotografija i prezentaciju u cjelini.

prezentacija knjižnica (kliknite za prezentaciju)

Tribina Audio knjige

Poštovane dame i gospodo, sugrađani i prijatelji

Pozivamo Vas na javnu književnu tribinu pod nazivom

“Audio knjige ili čitajmo slušajući”

koja se ima održati u prostorijama narodne knjižnice Orebić

09. prosinca 2009. godine

u 18.00 sati

Teme koje se obrađuju su:

– povijest audio knjiga

– kako nastaju knjige koje se slušaju

– djeca i glas

– predstavljanje nove knjige za djecu i mlade “Ziba – plava zvjezdica” u izdanju Biblioteke MEDUS

– slušaonica

Pozdravljam Vas sve i očekujem vas u velikom broju

voditeljica knjižnice

Nataša Tolj


Školska poezija

Peliško slovo br. 3

OREBIĆKA BURA

Nad Orebićem

Božanska bura

Glasno svira .

Treperi u hladnoj igri

More , nebo i kamen.

Dršću male palme .

Među hridima

More pjeva ,cvili .

Vijetar gura ,tiska,nosi.

Razapeta bura se ponosi .

Gordi polet

S Ilije glas nosi ,

Da vidi mjesta

Gdje se bura ponosi .

Kada utihnu vjetri

Na jednom sve se smiri .

Uz kale tišina diše .

Utiha Orebićem se širi.

Svima tada se čini

Da je sve u burinoj igri .

Mirela Primorac

_______________________________________________________________________________

NEPOZNATI GOST U MOJOJ GLAVI

Nečeš vjerovati čitam te u lektiri, matematici

uvjek si u mojoj glavi i

sve se oko mene plavi..

Ni mraka se više ne bojim,

jer se tamo sretnen s plavim

očima tvojim.I sutra ako dobijen jedan,

pa što i toga si vrijedan.

Volim te, al ti neću reći

Shvatit ćeš kad budeš malo veći.

Do tada mirno spavaj i

Ponekad mene sanjaj!

ADRIANA MIKULIĆ 5.r

Pozdravljanje na moru

Peliško slovo br. 2

POMORSKI OBIČAJI I TRADICIJE

POZDRAVLJANJE NA MORU – BONTON NA PUČINI

Međusobno izmjenjivanje pozdrava u susretima brodova na moru je od davnina bio čin kojim se izražavala radost susreta i upućivale dobre želje. Komuniciranje brodova na moru, osobito ranije, imalo je praktični smisao jer je svaki susret bio dobro došao. Pri susretima brodovima izmjenjivale su vijesti, informacije o događajima, prilikama na ruti, obavještavalo se o stanju na brodu ili se pružala potrebna pomoć, a često su se predavala i pisma za obitelji pomoraca. Izmjene podataka o navigacijskim, meteorološkim ili hidrografskim prilikama i o drugim karakteristikama područja plovljenja pridonosili su sigurnosti plovidbe. Susreti na moru su razbijali jednoličnost plovidbe po beskrajnim prostranstvima. Poseban je događaj bio susret na moru s brodom iste zastave ili iz istog kraja. Opis jednog susreta dao je M. Kolin u knjizi “Jedrenjaci”.

…”Putujući, susretali bismo naše brodove: dubrovačke, pelješke i riječke plovidbe….

To su bili sretni trenuci kad smo izmjenjivali pozdrave zastavama ili ako smo prolazili jedan blizu drugoga, megafonom. Svi smo se mi kapetani poznavali međusobno, pa smo obično pitali za pravac putovanja i kako je na brodu…”.

Pozdravljanje pri susretu na moru izraz je lijepa ponašanja, a upućuje se i kao izraz dobrih želja za sretno putovanje, bio to pozdrav prijatelju ili pozdrav (brodu) umornom putniku koji se vraća s dalekih mora. Pozdrav na moru je izraz poštovanja, znak naklona mladih kapetana starijima. Pozdrav između brodova izražavao se zvonjavom zvona, isticanjem signala zastava, dovikivanjem megafonima, a u doba parnog, kasnije i motornog pogona na brodovima, zviždukom – ”fišcem” sirene. Pozdrav se davao obično trima dugim zvukovima. Nema utvrđenih propisa o pozdravljanju brodova na otvorenom moru, ipak, u pozdravljanju postoje i neki ustaljeni običaji, pa će, npr. u susretu brzog suvremenog broda i sporog starog teretnjaka prvi pozdraviti “inferiorniji” da prikrije svoju zavist.

Ako suvremeni brod pozdravi prvi, to je ”moralni podstrek” starijem brodu da ustraje na svojim rutama. Obično se pozdravlja prilikom prestizanja ili mimoilaženja brodova.

Međutim, to ne treba shvatiti kao izraz superiornosti niti kao aluziju na superiornost, pravi pomorac to ne čini.

I na našoj obali su brojni lijepi običaji međusobnog pozdravljanja brodova, koji se njeguju kao pomorske tradicije. U napisanom kodeksu ponašanja običaj je, kako navodi pomorski kapetan i pisac Bruno Profaca, da u susretu dva naša broda na ulazu u Jadran prvi pozdravi onaj koji dolazi iz domovine, odajuci tako poštovanje onome što se s dalekog putovanja umoran vraća kuci. U susretu brodova iste kompanije, ako se zapovjednici međusobno poznaju – mlađi zapovjednik će prvi pozdraviti.

Ako su zapovjednici istog ranga ili vršnjaci ili se međusobno ne poznaju, tada će svaki sujetno (i samouvjereno) čekati da prvi pozdravi onaj drugi. Jedan od najepših (i najdražih) na našoj obali je pozdrav koji se s broda upućuju rodnom kraju. Njime se pozdravljaju brodovi i ljudi na njima, sumještani i najdraži. Uobičajni su i pozdravi koje obitelji upućuju svojim najbližima koji plove na brodovima. Iz tih je pozdrava nastala i jedna naša pomorska tradicija koja je, posve izvjesno, jedinstvena u svijetu i inspirirana je ljubavlju prema moru. Pozdrav pomorcima na brodu opisuje M.Kolin u priči “Pelješka Penelopa”.

…Kad “kraljica Marija” u cik zore prolazi korčulanskim kanalom, te noći gospa Mara ne spava, nego čeka da se pomole svjetla na jarbolu našeg najvećeg putničkog broda. I već oko četiri izjutra… otvara širom prozor svoje sobe , pa mašući s njega bijelom maramom pozdravlja svog harnog sina…

Pozdrav brodskom sirenom rodnom kraju opisuje I. Mileta u djelu ”Prometej našeg pomorstva”.

…To je kapetanski pozdrav zavičaju, svijetu koji je nekad svoje nade i očekivanja gledao na daljinu… To je ujedno pozdrav i počast morskih vukova, starih kapetana… Pozdravi brodovima koji prolaze ostali su tradicijom na dijelovima jadranske obale koji su nekada bili ishodišta pomorstva i pomorskih kapetana. Ostala je tradicija da se pozdravljaju brodovi u prolazu peliškim kanalom, pored Vignja, Kućišta, Orebića. Danju se pozdravlja isticanjem bijelog platna, a noću paljenjem svjetala. Poznata je bila praksa da se prolazak ratnog broda pored Orebića pozdravlja isticanjem zastave a u posebnim slučajevima i pucnjima malog topa glatke cijevi-muzara. Za održavanje ove tradicije zadušno se zalagao Orebićanin Matko Župa. Uobičajeno je, također, da se na pozdrav broda sirenom otpozdravlja zvonom crkvice Gospe Pomoćnice na Pelješcu i samostana časnih sestara Gospe od Danča u Dubrovniku. Uobičajen je pozdrav brodovima i u Perastu u Boki kotorskoj. Pri susretu ratnog i trgovačkog broda pravilo je da prvi pozdravlja trgovački brod. Pozdrav se iskazuje spuštanjem zastave do pola koplja, a ratni brod otpozdravlja spuštanjem zastave za 1/3 visine.

U nepisanom pravilu lijepa ponašanja opće je prihvaćeno da se pozdrav odaje brodu tegljaču-neumornom trudbeniku uvijek spremnom da bude na usluzi i da pruži pomoć. U mornaricama koje drže do tradicije i lijepog ponašanja na moru, svaki ce brod odati pozdrav tegljaču. I najneuglednijeg tegljača će pozdraviti, a znak pozdrava su obično tri otegnuta zvižduka sirene. U Nizozemskoj se pozdrav tegljaču odaje spuštanjem zastave. Iako u suvremenom dobu sredstva radiofonije omogućavaju i duže međusobne razgovore, običaji pozdravljanja sirenom ostali su i dalje lijep pomorski običaj.

Odlomci iz knjige “Pomorski običaji i tradicije” autora profesora Vladimira Isaića u izdanju izdavačke kuće Adamić d.o.o.-Rijeka,2001. god.

Ispričala kustosica Pomorskog muzeja Vesna Suhor

Glavor

Peliško slovo br. 6

Blavor ili po naški glavor (ophisaurus apodus) je krupni,zmijoliki gušter iz porodice sljepića žućkasto-smeđe je boje, naraste i do 1 metar.Vrlo je brz i pokretljiv i teško ga je pratiti.Živi u primorskim krajevima. Naseljava niže oblasti do visine od nekoliko stotina metara,ali se najčešće nalazi na otvorenim područjima s livadama,poljima i grmljem,također i na krškim predjelima bez raslinja. Često ga možemo vidjeti po zelenim površinama. Najčešće se hrani guštericama,sitnim toplokrvnim životinjama(osobito miševima), ptičjim jajima, puževima, skakavcima i ostalim kukcima, a i ponekad i zmijama. Mužjaci se bore u vrijeme parenja a ženka odlaže jaja ispod gustog grmlja i lišća.

Mladi tek u trećoj godini (dugi oko 30 cm) poprimaju boje odraslih.Uglavnom se viđa u najtoplijem dijelu godine, kad je i najaktivniji.

Često ga možemo vidjeti kako se sunča na asfaltu prometnica i tako nastrada od vozila.Ljudi se bezrazložno boje glavora, jer je poput zelene krastače i kućnog macaklina vrlo korisna životinja.

Blavor nema prednje noge, a stražnje su mu sićušne .

Kreće se lako vijuganjem tijela, ima male ušne otvore i šiljasti nerašljasti jezik.

Koža blavora prekrivena je ljuskom koja ga štiti od grabežljivaca i sprječava isušivanje.Skoro u svim vrtovima možemo naći glavora, uvijek nas iznenade i preplaše iako su skroz bezopasna stvorenja.

Napisale Lucija Mikulić i Antonia Jakir

Peliško slovo br. 6

STOGODIŠNJICA ROĐENJA OREBIĆANINA AKADEMIKA CVITA FISKOVIĆA


( Orebić 24. prosinca 1908. – Split, 12. srpnja 1996. )

Na Badnji dan 1908. godine u Orebiću je od oca Vicka Florijevog i majke Katice, rođ. Buntjelić iz Kučišta, rođen sin jedinac Cvito. Odgojen u staroj kući kapetana i brodovlasnika Fiskovića, poznatih ovdje od 16. stoljeća, završio je Gimnaziju u Dubrovniku, a u Zagrebu na Filozofskom fakultetu 1933. diplomirao povijest umjetnosti i arheologiju. Vratio se u Orebić, dobio mjesto upravitelja Građanske škole s koje je otpušten kad je izbjegao održati govor u spomen smrti kralja A. Karađorđevića. Od 1935. pozvan u Split za profesora Biskupskog sjemeništa vezuje se uz taj grad, te postavši kustos Arheološkog muzeja počinje znanstveno-istraživački rad. Usmjerava se proučavanju jadranskih arhiva, obilazi Italiju, te 1938. u Zagrebu polaže doktorat o katedrali Sv. Marka u Korčuli s tezom o pretežnom stvaralaštvu domaćih umjetnika na hrvatskoj obali, što će produbljivati do kraja života. Kad se 1942. nije odazvao imenovanju za docenta zagrebačkog Sveučilišta, povukao se u Orebić i pristupio antifašističkom pokretu te djelovao u odborima narodnog oslobođenja. Na Hvaru sudjeluje u organiziranju Konferencije kulturnih radnika-partizana, prve te vrste u porobljenoj Europi, sastavlja proglase za čuvanje nacionalne baštine. Potom je 1943. s Visa dodijeljen Savezničkoj komandi u južnoj Italiji za prihvat zbjega i slanje pomoći u domovinu, gdje je po povratku prihvatio dužnost oko zbrinjavanja i obnove spomenika. Intenzivnim radom na tome polju u Splitu je do umirovljenja 1977., bio je ravnatelj Konzervatorskog zavoda za Dalmaciju, jedan od najpriznatijih voditelja struke i službe u zemlji. Kao takav u Haagu je potpisao Međunarodnu, do danas važeću konvenciju o zaštiti kulturnih i umjetničkih dobara u ratnim sukobima, te uspostavio suradnju s drugim državama proširujući teoriju i praksu čuvanja povijesnog nasljeđa. Bio je član tome usmjerenog Internacionalnog komiteta ICOMOS-a, na kraju službovanja 1976. dobio i osobnu Povelju UNESCO-a.

Istovremeno je C. Fisković neumornim radom stekao i naučni ugled, od 1948. biran u članstvo središnje Akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, kojoj je u dva mandata bio i član predsjedništva. Počašćen je imenovanjem u nekoliko srodnih stranih akademija kao i Europskog društva kulture – SEC u Rimu, Internacionalnog komiteta za povijest umjetnosti – CIHA u Parizu. Istražujući u prvom redu umjetničke spomenike na čitavom našem primorju ostavio je nezaobilazne priloge njihovom poznavanju i punijem vrednovanju te odigrao značajnu ulogu u jačanju nacionalne svijesti.

U svojim je širokim bavljenjima obuhvatio arheologiju i etnografiju, povijest urbanizma i hortikulture, pomorstva, zdravstva, školstva, sporta, posebice književnosti, kazališta i glazbe – svih bitnih vidova ljudskog stvaralaštva u društvenom pa i političkom životu jadranske Hrvatske. Spoznaje je zasnivao na podacima iz arhiva uz moderno tumačenje mnogih pojava, naročito nastojeći na zajedničkom čuvanju umjetničkih ostvarenja i prirodnih ljepota. O tome je za života napisao preko 800 studija i rasprava, objavio desetak knjiga pa i predavao na sveučilištima i institutima u zemlji i izvan njenih granica. Sudjelovao je na brojnim znanstvenim skupovima i stručnimsavjetovanjima, bio jedan od osnivača Filozofskog fakulteta u Zadru, a u Dubrovniku rukovodio Institutom za povijesne znanosti kao i Međunarodnim centrom za poslijediplomske studije zagrebačkog Sveučilišta. Dao je značajan doprinos izdavačkoj djelatnosti jer je pokrenuo više časopisa i uređivao mnogobrojne edicije, nadasve u Splitu gdje je 1964.-1972. bio potpredsjednik Matice hrvatske. Postao je član Društva hrvatskih književnika jer se bavio i literarnim pisanjem, od mladenačke poezije do proze “Mladenov povratak u zavičaj” koja je nakon prve ideološke osude 1948. iz Beograda, 1985. rehabiltirana i uključena u seriju knjiga “Pet stoljeća hrvatske književnosti”. Za svoj plodni rad dobio je niz priznanja poput Nagrada za životno djelo u Splitu i Dubrovniku, kao i od Republike Hrvatske 1970. te 1977., i ondašnju najvišu državnu Nagradu AVNOJ-a. Proglašen je počasnim građaninom Trogira i Orebića, a za sve zasluge mu je posmrtno dodijeljeno i odličje “Hrvatske Danice s likom Marka Marulića”.

Uz svu opsežnost djelovanja stalno je bio vezan uz zavičajni Orebić, gdje je na starinski način uredio roditeljsku kuću i po uzoru dubrovačkih ljetnikovaca uzgojio vrt, koji su 1962. stavljeni pod službenu zaštitu kao kulturno dobro i bili posjećivani od mnogih znamenitih ljudi. Ujedno je za ljubav rodnome kraju 1956. utemeljio Pomorski muzej, a l971. zbirku umjetnina i povijesnih uspomena u franjevačkom samostanu. Orebić mu je bio glavno žarište književnih inspiracija ali i predmet znanstveno – istraživačkih interesa te je skupljao stare narodne pjesme i običaje, obradio narodnu nošnju i proučio mnoge osobe, umjetnine ili spomenike, iskopavao ruševine na Majsanu. Općina mu se odužila 1992. god. osnivanjem “Zaklade Cvito Fisković” sa zadatkom očuvanja pomorskih i kulturnih tradicija mjesta za što se on zalagao, te pokretanjem “Dana Cvita Fiskovića” koji se od 1997. održavaju godine kao javna tribina za unapređivanje povijesti umjetnosti i kulture naše obale na kojoj je dosad nastupilo s predavanjima stotinjak starijih i mlađih znanstvenika, a gostovali ugledni likovni i glazbeni umjetnici. Povodom desete godišnjice smrti u obnovljenoj zgradi muzeja akademiku C. Fiskoviću postavljena je spomen ploča s portretom poznatog kipara Koste Angeli-Radovanija, a u rujnu ove godine “Dani Cvita Fiskovića” s izabranom stručnom tematikom bit će posvećeni stogodišnjici njegova rođenja.

(Prema “Hrvatski biografski leksikon”- 4., i postojećim enciklopedijama i ostalim zapisima o životu i radu našeg slavljenika) .